{"id":689,"date":"2021-11-21T22:36:13","date_gmt":"2021-11-21T21:36:13","guid":{"rendered":"http:\/\/nikolakosic.com\/?p=689"},"modified":"2021-11-21T23:51:58","modified_gmt":"2021-11-21T22:51:58","slug":"toplota-u-rukama","status":"publish","type":"post","link":"https:\/\/nikolakosic.com\/?p=689","title":{"rendered":"Toplota u rukama"},"content":{"rendered":"\n

\u201eKosi\u201c atelje se trenutno nalazi u centru grada, u starinski ure\u0111enom, ali sre\u0111enom stanu. Tamo slikam i dr\u017eim \u010dasove crtanja i slikanja. Prostor je \u017eiv, di\u0161e i lepo je biti u njemu. Topao je.<\/p>\n\n\n\n

Me\u0111utim, to nije uvek bio slu\u010daj. Grejanje radnog prostora je tema o kojoj bi svaki mladi umetnik verovatno mogao da ispri\u010da ne\u0161to zanimljivo.<\/p>\n\n\n\n

Se\u0107am se svog prvog zvani\u010dnog ateljea u koji sam u\u0161ao u toku zavr\u0161ne, master godine akademskih studija. Nalazio se u zgradi u okviru kolektiva Kvaka 22, \u010diji sam bio \u010dlan.<\/p>\n\n\n\n

Cela zgrada je bila napu\u0161tena sa improvizovanom infrastrukturom, kojoj smo mi, ekipa mladih ljudi, ponovo udahnuli \u017eivot.<\/p>\n\n\n\n

\n
\n
\n
\n
\"\"<\/a>
Kvaka 22, 2016\/17. Retki trenuci sre\u0111enog ateljea.<\/em><\/figcaption><\/figure><\/div>\n<\/div><\/div>\n<\/div><\/div>\n<\/div>\n<\/div>\n\n\n\n

Ta moja pravougaona soba imala je jedan red malih starinskih prozora sa duplim oknima i nikakvom izolacijom. Grejao sam je na portabilnu plinsku pe\u0107. Bilo je toplo jedino dok i ako je radila pe\u0107, i toplota se jako brzo izvla\u010dila iz sobe. Ose\u0107ao se miris plina pa je trebalo luftirati, i \u010desto kad bih tamo ostajao da prespavam, u nemarnoj podsvesti \u010duo bih glas nekog od odgovornijih starijih ljudi kako me opominje da se od tih isparenja mo\u017ee umreti. Na svu sre\u0107u, u\u017easno lo\u0161a izolacija je zna\u010dila i dobru provetrenost \u010dak i sa zatvorenim prozorima, tako da je sve bilo u redu.<\/p>\n\n\n\n

\u00a0Slikati ili stvarati u hladnjikavoj sobi definitivno nije strano ve\u0107ini mladih umetnika\/studenata. To je specifi\u010dan ose\u0107aj. Nosi\u0161 d\u017eemper preko duksa, kapu, obavezno toplu obu\u0107u i super ti je, samo je malo hladan nos i prsti na rukama.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/a>
Atelje bajkovit, udaljen, \u010dak i previ\u0161e, od ljudi i civilizacije<\/em><\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n\n

Moj drugi atelje je bio u jednoj praznoj ku\u0107i u Zvezdarskoj \u0161umi. Imao sam pe\u0107 na drva i samo dok se prostorija zagreje bilo je potrebno pola sata truda i \u010dekanja, ali imalo je svoju \u010dar. Svaki od tih prostora nosi sa sobom lepe uspomene i serije radova koje je iznedrio. Studio u Kvaki je doneo razne radove u metalu, a u \u0161umi sam slikao prevashodno minijature, kao i razne slike na plo\u010dicama.<\/p>\n\n\n\n

Posle tih iskustava, po\u010deo je sa radom \u201cKosi\u201d atelje – moj studio za pripreme. To je ve\u0107 druga pri\u010da, tada mora da je toplo.\u00a0 Preselio sam se u \u010cumi\u0107, prostor koji je imao svoje termodinami\u010dke specifi\u010dnosti, potom u Had\u017ei Melentijevu, i na kraju sam stigao ovde, u Stevana Sremca.<\/p>\n\n\n\n

Kada do\u0111e toplije vreme, taj ose\u0107aj slikanja i sedenja u prohladnim sobama sa kolegama, modelima i prijateljima se zaboravi, ali slike koje sam naslikao me \u010desto vrate u te momente.<\/p>\n\n\n\n

Pogotovo kada model na slici nosi kapu.<\/p>\n\n\n\n

\"\"<\/a>
2017. “Brat” ulje na drvetu, 55x55mm<\/em><\/figcaption><\/figure><\/div>\n\n\n\n

<\/p>\n","protected":false},"excerpt":{"rendered":"

\u201eKosi\u201c atelje se trenutno nalazi u centru grada, u starinski ure\u0111enom, ali sre\u0111enom stanu. Tamo slikam i dr\u017eim \u010dasove crtanja i slikanja. Prostor je \u017eiv, di\u0161e i lepo je biti u njemu. Topao je. Me\u0111utim, to nije uvek bio slu\u010daj. Grejanje radnog prostora je tema o kojoj bi svaki mladi umetnik verovatno mogao da ispri\u010da ne\u0161to zanimljivo. Se\u0107am se svog prvog zvani\u010dnog ateljea u koji sam u\u0161ao u toku zavr\u0161ne, master godine akademskih studija. Nalazio se u zgradi u okviru kolektiva Kvaka 22, \u010diji sam bio \u010dlan. Cela zgrada je bila napu\u0161tena sa improvizovanom infrastrukturom, kojoj smo mi, ekipa mladih ljudi, ponovo udahnuli \u017eivot. Ta moja pravougaona soba imala je jedan red malih starinskih prozora sa duplim oknima i nikakvom izolacijom. Grejao sam je na portabilnu plinsku pe\u0107. Bilo je toplo jedino dok i ako je radila pe\u0107, i toplota se jako brzo izvla\u010dila iz sobe. Ose\u0107ao se miris plina pa je trebalo luftirati, i \u010desto kad bih tamo ostajao da prespavam, u nemarnoj podsvesti \u010duo bih glas nekog od odgovornijih starijih ljudi kako me opominje da se od tih isparenja mo\u017ee umreti. Na svu sre\u0107u, u\u017easno lo\u0161a izolacija je zna\u010dila i dobru provetrenost \u010dak i sa zatvorenim prozorima, tako da je sve bilo u redu. \u00a0Slikati ili stvarati u hladnjikavoj sobi definitivno nije strano ve\u0107ini mladih umetnika\/studenata. To je specifi\u010dan ose\u0107aj. Nosi\u0161 d\u017eemper preko duksa, kapu, obavezno toplu obu\u0107u i super ti je, samo je malo hladan nos i prsti na rukama. Moj drugi atelje je bio u jednoj praznoj ku\u0107i u Zvezdarskoj \u0161umi. Imao sam pe\u0107 na drva i samo dok se prostorija zagreje bilo je potrebno pola sata truda i \u010dekanja, ali imalo je svoju \u010dar. Svaki od tih prostora nosi sa sobom lepe uspomene i serije radova koje je iznedrio. Studio u Kvaki je doneo razne radove u metalu, a u \u0161umi sam slikao prevashodno minijature, kao i razne slike na plo\u010dicama. Posle tih iskustava, po\u010deo je sa radom \u201cKosi\u201d atelje – moj studio za pripreme. To je ve\u0107 druga pri\u010da, tada mora da je toplo.\u00a0 Preselio sam se u \u010cumi\u0107, prostor koji je imao svoje termodinami\u010dke specifi\u010dnosti, potom u Had\u017ei Melentijevu, i na kraju sam stigao ovde, u Stevana Sremca. Kada do\u0111e toplije vreme, taj ose\u0107aj slikanja i sedenja u prohladnim sobama sa kolegama, modelima i prijateljima se zaboravi, ali slike koje sam naslikao me \u010desto vrate u te momente. Pogotovo kada model na slici nosi kapu.<\/p>\n","protected":false},"author":1,"featured_media":695,"comment_status":"closed","ping_status":"closed","sticky":false,"template":"","format":"standard","meta":{"spay_email":"","jetpack_publicize_message":"","jetpack_is_tweetstorm":false,"jetpack_publicize_feature_enabled":true},"categories":[3],"tags":[],"jetpack_featured_media_url":"https:\/\/nikolakosic.com\/wp-content\/uploads\/2021\/11\/toplota-za-net-scaled.jpg","jetpack_publicize_connections":[],"jetpack_sharing_enabled":true,"jetpack_shortlink":"https:\/\/wp.me\/p9t1kB-b7","_links":{"self":[{"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/689"}],"collection":[{"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts"}],"about":[{"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/types\/post"}],"author":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/users\/1"}],"replies":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcomments&post=689"}],"version-history":[{"count":4,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/689\/revisions"}],"predecessor-version":[{"id":700,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/posts\/689\/revisions\/700"}],"wp:featuredmedia":[{"embeddable":true,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=\/wp\/v2\/media\/695"}],"wp:attachment":[{"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fmedia&parent=689"}],"wp:term":[{"taxonomy":"category","embeddable":true,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Fcategories&post=689"},{"taxonomy":"post_tag","embeddable":true,"href":"https:\/\/nikolakosic.com\/index.php?rest_route=%2Fwp%2Fv2%2Ftags&post=689"}],"curies":[{"name":"wp","href":"https:\/\/api.w.org\/{rel}","templated":true}]}}